Profesor govori dovoljno glasno. Talijani inače espresso piju za šankom, srknu ga brzo, jednim odlučnim pokretom prinesu šoljicu ustima, odlože je uz tresak i – odu.
Ali, sada su zastajali i pitali se – o čemu taj Englez govori? Vredelo bi ga poslušati, spominje pravdu, neofašizam, plate, revolucije, obvezu države da građanima jamči mesečni dohodak od kojeg se pristojno živi, a ne preživljava…

Talijani, naravno, nisu preterano talentovani za jezike, ali ovo je Toskana, ovdje su Amerikanci i Britanci pokupovali kuće i stanove, zaljubljeni u zavodljiva zelena brda i lepe kamene kuće pa su i njihovi domaćini hrabriji u savladavanju engleskog jezika sa svim tim „h” i „th”… U Standinga svi gledaju s divljenjem. Čini mi se da će mu neko i zapljeskati.
Pedesetak kilometara od Firenze, u slatkom Figline Valdarnu, mestašcu koje živi opuštenim letnjim životom, a okružen je golemim dizajnerskim autletima pa se na cesti nižu upadljivi znakovi: Dolce&Gabbana – 500 metara levo, Trussardi – 2 kilometra i na kraju The Mall, crno stakleno zdanje nalik krematorijumu u kojem Prada prodaje staru kolekciju na 70-postotnom sniženju, letnje mjesece provodi Guy Standing, jedan od najzanimljivijih intelektualaca današnjice, engleski profesor sa Sveučilišta Bath. Član je britanske Akademije društvenih znanosti, objavio je više od 20 knjiga i predaje kolegij globalizacije i ekonomske sigurnosti.
Profesora Standinga sva ta dizajnerska raskoš oko njegova malog talijanskog doma ne zanima. On je heroj radničke klase, ideolog prekarijata, nove, besne, ljutite većine koja u 21. veku živi bez perspektive, suočena sa celebrity-kulturom u kojoj mali broj bogatih i slavnih ostalima pred nosom maše svojim milijardama.
Svetska distribucija pravde muči profesora Standinga. I on je potekao iz radničke klase. I na nju je ponosan. Sve ono što se događa danas u svijetu predvidio je i opisao u kapitalnoj knjizi „Prekarijat, nova opasna klasa”, koja je objavljena ove godine. To je postala Biblija onih koji u Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj… osjećaju da je sustav u kojem žive nepravedan i da ga treba mijenjati.
Ako prepišemo definiciju, prekarnost je termin kojim se opisuje činjenica da je danas velik deo stanovništva subjekt fleksibilne eksploatacije ili „fleksplotacije” (niske i nesigurne plate, nesigurno radno mesto, neredovni prihodi itd.) i egzistencijalnog prekarijata (visok rizik društvenog isključenja zbog niskih primanja, visoki troškovi života itd.). Ovi uslovi prekarijata utiču na sve oblike rada koji se tiču servisne ekonomije u užem smislu i celokupnog stanovništva u širem smislu, ali posebno pogađaju omladinu, žene i imigrante. Je li Marksov proletarijat u 21. veku postao Standingov prekarijat?
„Mrzim kad moram nekom reći: jesam li vam rekao”, kaže mi Standing dok prevrće neke papire i vadi ih iz fascikla. Redovni saradnik Guardiana uvek nešto piše. „Ali, pre dva meseca dobio sam od jednih njemačkih novina poziv da napišem kolumnu o prekarijatu i o onome što će se s njim događati. Napisao sam da će uslijediti nemiri u Londonu. Sad moram menjati tekst jer ga moram prilagoditi činjenici da su se neredi već dogodili, a oni ga nisu objavili tokom leta, želeći s njim započeti uvodnu temu jeseni.
” Možemo li početi? – pitam. -Smeta li vam buka?
Hoće li diktafon uhvatiti glasove?

Da, trebalo bi biti u redu – odgovaram jer je buka u talijanskom kafiću prilična. Jer, prekarijat je upravo vezan uz javne prostore. Jedno od njegovih obilježja i jest da se ljudi koji pripadaju prekarijatu koriste javnim prostorima i u njima se druže. Vlade sada nastoje ograničiti taj javni prostor za obične ljude; zatvaraju parkove, zatvaraju pubove, zatvaraju javne knjižnice, čak i javne toalete. U Manchesteru su sada, u sklopu mjera štednje, ukinuli 900 od ukupno 1000 javnih WC-a. Ako to raditi da bi smanjili troškove, onda te ljude stavljate u svojevrsne kaveze. Zašto prekarijat živi u javnim prostorima? Zato što su im kuće i stanovi skučeni, loše opremljeni i bolje im je što manje boraviti u njima. Oni trebaju te javne prostore jer se tamo druže, uče, socijaliziraju. A država im sve to zatvara pred nosom.
U čemu vi vidite uzroke londonskih nereda?
-Stvarno mrzim predviđati loše stvari, ali u knjizi sam celo jedno poglavlje posvetio nečemu što se zove politika iz pakla. Ako se vlasti ne suoče s problemima, s besom i s pitanjima koje prekarijat postavlja, slijede neredi.
Dobro, pre nego li krenemo s dubljom analizom, recite ko su sve ljudi koji spadaju u klasu prekarijata? ko su oni i što im je zajedničko?
-Postoji nekoliko različitih kategorija: to su ljudi koji nemaju visoko obrazovanje i dolaze iz klasične radničke klase, rade – ako rade – na određeno vrijeme i ne mogu ostvarivati nikakve povlastice. Nisu kreditno sposobni, nemaju perspektivu i degradirani su. Oni uopste ne razmišljaju o budućnosti i nemaju odnos suosjećanja i solidarnosti s drugim ljudima. Odnosno, oni će iskoristiti priliku da nešto uzmu drugima ako je budu imali, na primjer, ako vide da je netko razlupao izlog trgovine, oni će ući i uzeti nešto iz nje jer se osećaju iskorišteno od sistema i zapravo ne mare za druge ljude. Ta solidarnost je namerno iskorijenjena. Zatim, tu su ljudi koji su obrazovani, koji su završili visoke škole, koji su vrlo pametni i napredni, ali su frustrirani jer žive u društvu za koje misle da im ne pruža nikakvu šansu, nikakvu karijeru, nikakvu sigurnost pa ni osjećaj pripadanja. Oni neće uzeti robu iz trgovine, ali se osjećaju kao da su napušteni od svih, kao očajnici. Ne vide da im politički predstavnici nude ikakvo rješenje. No, mi u Europi se moramo bojati treće i najopasnije skupine prekarijata – to su oni koji su otpadnici stare radničke klase i oni koji slušaju sirene neofašista. Njima ti neofašisti govore: vi ste toliko slabi i uništeni zbog stranaca, zbog useljenika, zbog muslimana, zbog onih koji su drukčiji od vas. Morate ih izbaciti! Zajedno, sve ove grupe su nova, opasna klasa.
Zašto su opasni? Na što su sve spremni?
-Još nisu ujedinjeni, ali to je pitanje vremena. Nisu ujedinjeni jer su nesigurni i smatraju se nedostojnima, ljudima bez vrijednosti. No, sve ove slike koje vide, svi ovi prosvjedi koji se događaju po svijetu daju im nadu da ljudi kao oni imaju pravo i hrabrost da kažu da je dosta i da žele dostojno živjeti. Globalizacija ih je uništila jer je ona otvorila svjetsku ekonomiju i tržišnim natjecanjem slomila radnu snagu. Odjednom ste imali radnika na bacanje! Milijardu Kineza, milijardu Indijaca, stotinu milijuna Vijetnamaca… koji su spremni raditi za jednu tridesetinu plaće europskog radnika. I time ste ga uništili. Europska radnička klasa pala je na koljena. Gazde su im rekle: morat ćete prihvatiti manje plaće. I tu su europske vlade napravile faustovsku pogodbu.
U čemu se ona sastoji?
-Kad se tržište otvorilo, ljudi na vlasti znali su šta će se dogoditi, da će plate pasti. Ako bi pale naglo, odmah bi došlo do protesta i političari bi otišli s vlasti. Umesto toga, napravili su pogodbu s bankama, s finansijskim sektorom. Ljudi su počeli puno lakše dobivati kredite, počeli su kupovati, prividno su počeli osećati neke povlastice. No, sve je to bilo umetno. Krediti su trebali odgoditi propast i prividno neutralizirati smanjivanje plata. Dvadeset godina ta je konstrukcija funkcionirala, mada je svima bilo jasno da se mora slomiti. Mogli ste dobiti kredite, a da niste bili za to sposobni, i počeli ste gomilati dugove. Isto je radila i država. To nije moglo trajati vječno. Počela je finansijska kriza i odjednom se svet morao suočiti s činjenicom da vlade u SAD-u i Europi imaju toliko dugova da moraju početi dramatično rezati sve izdatke. I ko to plaća? Finansijski kapital? Naravno da ne. Prekarijat.
Od 2008. prekarijat u svim europskim zemljama sluša isto: morate stegnuti remen, smanjit ćemo izdatke za zdravstvo, za školstvo, za socijalu, za javne parkove, za vrtiće, za javne WC-e! I tu smo danas. Na prijelomnici. Stvarnost je strašna jer se vlade lijevog centra i vlade desnog centra potpuno jednako ponašaju i one su ovu krizu pospješile i ubrzale te uništile cijelu jednu klasu. Politička neodgovornost s kojom smo suočeni tragična je i većinu nas trebala bi ozbiljno ljutiti. Istovremeno je klasa superbogataša debelo zaštićena od svega, a oni su ujedno i politički i financijski sponzori ovih na vlasti. Njih nije briga što se događa u Londonu jer su u kolovozu na svojim jahtama u Cannesu ili u brdima u Davosu. Ljudi koji plaćaju ceh su prekarijat. No, od 2008. prekarijat raste i snaži.
Imaju li oni svoje političke predstavnike? Kako klasični politički predstavnici vlasti gledaju na prekarijat? Kao na pobunu najnižih društvenih slojeva?
-Ne, i ovdje priča postaje uzbudljiva. U marksističkim terminima prekarijat je klasa u nastajanju, još nije klasa za sebe. Razumije nesigurnost, bijesna je, ali nema osjećaj da ima pravo glasa. U prošlosti, ta je faza bila vrlo slična onome što smo imali prije nastanka klasične industrijske klase. Mi smo trenutačno svjedoci prekarijata u nastajanju.
Nedavno sam bio u Rimu i predstavljao sam knjigu. Na kraju predavanja prišla mi je supina ljudi i pozvala me da dođem posjetiti njihovo naselje jer su oni rimski prekarijat. Odveli su me tamo. Bile su to barake u kojima su živjele stotine skvotera. Bilo ih je svih boja kože i životnih priča i svi oni su imali jedno zajedničko – bili su svjesni da nisu dio društva. To su ljudi koji nose plastične vreće i kopaju po kontejnerima. No, njihova energija bila je takva da se mogla osjetiti. Počeli su se organizirati. Početkom listopada u Milanu održat će se konferencija i najava štrajka prekarijata Italije. Prekarijat se organizira i očito je da postaje svjestan svoje snage. U Italiji ih nazivaju „najvećim zlom Italije, najgorim slojem Italije“. A to govore korumpirani političari koji su pokrali vlastitu zemlju, oni koji su zaista najgori predstavnici svoje države. Mladi stanovnici Italije žele posao i priliku da pristojno žive, ne žele korupciju i neofašizam koje im servira Berlusconi.
Ipak, mada prekarijat nije tako jednoslojan, politička elita nastoji te ljude predstaviti kao „prljave, ružne, zle”, društveni otpad koji je spreman na pljačku i palež. Trebaju li se obični, „normalni”, ako ih tako možemo nazvati, ljudi bojati prekarijata i njegovih akcija? Postoji li opasnosti da zavlada ulica? Zašto bi najniži sloj poštedio one koji su malo iznad njih na društvenoj ulici?
-To nije pametna politika. Zbog toga će tenzije samo rasti. Prekarijat time neće biti zaustavljen. Pogledajte Grčku. Tamošnji prekarijat je već organiziran, na ulici je. I Indignadosi iz Španjolske su na ulici. Vi u Hrvatskoj, mi u Engleskoj ili sada u Italiji, mi sutra možemo biti na ulici. Živimo u strašno nesigurnim vremenima u kojima je sve ono loše vrlo moguće, bojimo se. Ima nas puno koji se osjećamo kao da smo na prijelomnici. Dovoljna je sitnica, neki događaj, porast švicarskog franka, na primjer, da postanete prekarijat. Nitko nije izoliran. Na prekarijat ne smijete gledati kao na šljam. Oni nisu šljam. To su ljudi kao što smo mi. Kad govorim studentima o tome, oni shvaćaju što im želim reći. Razumiju da žive u svijetu koji im neće puno ponuditi. Oni neće imati pristojan, lagodan, fini život, kao što su ga imali njihovi roditelji. Neće sretno odgajati unuke za 50 godina u kućici koju su sami sebi bez muke osigurali. Nekad smo se radovali budućnosti, a sada smo na nju ljuti. Tužni smo. Prekarijata se ne treba plašiti, nego treba biti svjestan te klase i suosjećati s njom. To smo izgubili. Suosjećanje je nestalo. Otuđeni smo. Mislimo da moj problem nije vaš. Ali, kako prekarijat bude jači, shvatit ćemo da i mi možemo biti dio njih i da zato moramo suosjećati s tim ljudima. Srednja klasa i bogati, oni se boje lumpenproletarijata i trebaju ga se bojati. Ugrađuju sigurnosne kamere, imaju zaštitare za svoju djecu jer se boje što bi im rulja mogla učiniti ako vide da nose skupu odjeću ili izlaze iz skupog automobila.
Ima li prekarijat ideologiju? Jesu li oni politički organizirani?
-Ideologija je uvijek opasna riječ, ali prekarijat zapravo počiva na idejama Francuske revolucije, na idejama jednakosti, slobode i bratstva. Ove ideje će se ponovo osmisliti sada, u 21. stoljeću. Uništili smo slobode, nismo jednaki, nismo solidarni. No, prekarijat će to promijeniti. Jedna od najgorih posljedica u neoliberalizmu jest upravo ta da je osiromašena većina ušutkana. Oni nemaju nikakva prava, nikakve slobode, nemaju glas. Kriminalizirali smo niže slojeve društva. Srednjoj klasi i bogatima takvi ljudi smetaju. Ne žele ih ni gledati i izoliraju ih. Odlučuju u njihovo ime, a da ih nitko ništa ne pita. Sve to zaogrnuto je u veo demokracije. Istovremeno, imamo toliko neravnopravnosti u raspodjeli bogatstva da nikad u povijesti, od kada je statistike, nije bilo takvih nejednakosti. I mi sebe zovemo modernim društvom?! Neravnopravnost su namjerno proizveli tvorci neoliberalizma jer nejednakost stimulira rast. No, nakon nekog vremena nejednakost stvara i ono što smo vidjeli na ulicama Londona, jer je to manifest nepravde.
Vi ste jedan od inicijatora organizacije koja traži pravednost u raspodjeli bogatstva: i to ne da svaki građanin ima pravo na minimalac, nego na „osnovni dohodak” od kojeg može pristojno živjeti. Tu vašu inicijativu prihvatio je bivši brazilski predsjednik Lula i danas u Brazilu oko 50 milijuna ljudi ima takvu vrstu prihoda. No, je li realno da se i druge zemlje povedu za tim primjerom? Zapravo, pitam vas je li to radikalno?
-To bi trebalo biti temeljno ljudsko pravo. To i prekarijat traži, a i ja se ovim bavim posljednjih 25 godina. Dugo vremena bio sam suočen s tim da su ljudi mislili da se radi o ludim idealistima, ali sada i ostali shvaćaju da je to moguće. Zemlje stvaraju bogatstvo, i bilo bi pravedno da imate da imate neki udio od njega jer ste vi i vaši predci radili za tu zemlju, generacije prije vas dali svoj doprinos i vi ćete svojim radom dati doprinos generacijama koje dolaze. Mi danas zaista ne znamo je li razvoju više dao moj djed ili vaš i baš zbog toga, jer ne znamo, svi imamo pravo na neku vrstu socijalne dividende koju nam država treba omogućiti. Radi se o skromnim iznosima, ali o velikom civilizacijskom napretku. Ako imate društvo u kojem su ljudi sigurni i ne boje što im sutra nosi, tek onda ćete imate ljude koji tom društvu pripadaju, koji su solidarni, koji su produktivni i altruistični. To će prekarijat iznijeti na svojim plećima, takvu jednu vrstu reforme. Da sam vam prije 15 godina rekao da će 50 milijuna ljudi u Brazilu primati taj temeljni dohodak, nasmijali biste mi se. Ali, danas je to stvarnost. I proširit će se dalje. Nisam zbog toga socijalist. Infantilno je lijepiti političke etikete.
Moglo bi se očekivati da prekarijat predstavlja neka nova ljevica, sindikati… Zašto oni nisu zauzeli to mjesto? U krajnjoj liniji, donijeli bi im glasove?
– Ljevicu je uništio laburizam. Socijaldemokrati su pogriješili jer su stavili rad na pijedestal i počeli su štiti samo one koji su radili u klasičnim poslovima. Oni koji nisu bili produktivni, ostavljeni su po strani, zanemareni. Tu je bila zamka. Žene su zanemarene i njihov se rad sustavno ignorirao, njihov doprinos i sve ono što rade kao žene i majke, sve to je odbačeno, sve se to smatralo normalnim, ali nije društveno honorirano. Rad nije samo produktivnost. Socijaldemokrati su smatrali da je zapošljavanje najvažnije. No, onda su plaće postale previsoke, i oni su prvi upali u klopku faustovske pogodbe. Morali su zadržati radnike, zadržati glasove, a nisu to više bili u stanju. Time su osnažili prekarijat. Ljevica je izgubila integritet, svoje suosjećanje i poštenje i postala je politički manipulator koji želi samo glasove. To im se dogodilo u Velikoj Britaniji, u SAD-u, u Njemačkoj. Ljevica se mora vratiti svojim vrijednostima, mora ponovo imati snagu za povratak na sveto trojstvo Francuske revolucije i pravo moderno, ravnopravno društvo. Ne treba nam promjena ni parole koje je izgovarao Obama, treba nam hrabrost. Ako ne postoji bolji svijet, onda se bojim da ćemo dobiti novi fašizam. Čovjek koji je nakon paleži u Londonu uzeo bočicu vode iz trgovine koja je bila razbijena, dobio je 6 mjeseci zatvora po hitnom postupku. Izračunajte koliko bi onda samo brojni političari koji su ukrali goleme svote novca trebali godina, da ne kažem stoljeća, provesti u zatvoru? Točno mogu zamisliti kakvu bi parodiju nato mogli napraviti Monty Pythonovci…
Elita radi što želi. Pljačka, uzima i gura nas prema dnu. One koji nisu toliko bogati kao oni, ne želi ni vidjeti. Nažalost, u Europi nas je sve više takvih. Svakog dana prekarijata je sve više. Nisam siguran da trebamo biti sretni zbog te masovnosti. Ali, na kraju će ta nova opasna klasa promijeniti svijet, to je sigurno. Mrzim kad moram reći: „Jesam li vam govorio?” Prekarijat će se u punoj snazi pokazati već ove jeseni.
Možemo li to nazvati revolucijom?
-Ne u starom smislu te riječi, nije to klasična revolucija. To je više revolucija svijesti. Prekarijat je svjestan da može mijenjati stvari. U Grčkoj u Španjolskoj svjesni su toga. Znaju svoju snagu. Ja sam preživio 1968. s revolucijom kao student, prosvjedovao sam protiv rata u Vijetnamu, i pripadam tradiciji koja ima svoje uporište u europskoj kulturi. Učio sam da su ljudi jednaki, da su ravnopravni, da trebamo živjeti u zajednici i da trebamo misliti o drugima, da trebamo napredak. Moja generacija osjetila je trenutak, te iste 1968. godine, što znači sloboda i kako se bolje društvo može ostvarivati. Možda je to dio neke moje boemske naravi, ali cijeli život se zalažem za to bolje društvo. Naslijedili smo neke vrijednosti na koje trebamo biti ponosni, koje trebamo nadograđivati, a ne uništavati.

Pretipkano iz slučajno-mi-je-palo-u-ruke-izdanje-Globusa

About LillyT

:))) Rođena između hipi pokreta i panka; odrasla u socijalizmu zastićena od vremena i prostora. Bila i ostala buntovnik i isterivač "djavola" ničim izazvana. Jos se nije umorila od svog životnog puta hodanja po žici, što joj je bilo i ostalo pretežno zanimanje u večnom opiranju pokusajima drustva da je oblikuje

One response »

  1. Lilly Tatic kaže:

    Reblogged this on BELEŽNICA.

    Sviđa mi se

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s