U svim vremenima naučni su tražili uzrok smrtnosnog oboljenja i načine borbe s njim, ali uglavnom uzaludno, i odjednom senzacija: Na kalifornijskom Univerzitetu Berkliju, sproveden je neobičan eksperiment. Ispitivano je 15.000 pacijenata i otkriveno da istorije mnogih bolesti sliče kao blizanci. Skoro svakog od tih 15.000 Ijudi nekada je neko jako uvrijedio i svako od njih ne može to da oprosti i stalno vrti staru traku povređujući svoju ranu. Naučnici su zaključili da je opsesivna preokupacija na uvrede pokrenula proces bolesti.
Duševno i fizičko zdravlje su tijesno povezani i često predispozicija čovjeka za jedne ili druge bolesti zavisi od toga kakav je njegov temperament, način života, navike. Kakav je karakter takve su i bolesti i svaka bolest liči na samog čovjeka. Tijelo je samo ogledalo koje odražava naše nevidljive misli i osjećanja.

Kako se negativne emocije pretvaraju u fizičku bolest? Naučnici su uspjeli da opišu taj proces. Stvarno se krvni sudovi u slučaju depresije sužavaju. Kiseonik i hranljive materije koje su neophodne organizmu ne dolaze do određenih organa, i do za nas tako važnog nervnog i imunog sistema. Imuni sistem stalno potiskuje čelije raka koje se nalaze i žive u svakom Ijudskom organizmu, one se stalno potiskuju zato se ne razmnožavaju. Imuni sistem ih drži u pasivnom stanju do određene granice dok razmnožavanje ne počne takvim ritmom, da ga je gotovo nemoguće zadržati. U tom slučaju govorimo da je čovjek bolestan od raka.

Koncentracija na uvrede, nije jedina karakterna crta koja slično rđi može da zahvati i dovede do bolesti čak i najjači organizam. Psihijatar Petar Ganuškin još je početkom prošlog vijeka primijetio da je često kod njegovih pacijenata, kod Ijudi sa psihičkim bolestima, preovladavala neka karakterna crta. On je napravio spisak patoloških psihotipova kojim odgovara ne samo svoj niz specifičnih karakternih crta, već i svoj niz bolesti. Potom su njegovu klasifikaciju počeli koristiti i za obične Ijude.

Teorija o povezanosti konkretnog psihotipa sa konkretnom bolešću, još uvijek je samo teorija Ali ako je karakter stvarno povezan sa zdravljem to je veoma korisno medicini. Jer se bolest u tom slučaju može predvidjeti. Naravno, slična dijagnostika je još uvijek eksperiment. U stvarnosti je niko ne sprovodi. Tačnost te dijagnostike je takođe pod znakom pitanja. Međutim ne treba ni tvrditi da su slična predviđanja profanacija.

Možda direktne zavisnost između karakternih crta i konkretne bolesti nema, ali to da su psiha i zdravlje povezani potvrđuju i drugi pored psihologije i nauke,  ti koji se neposredno bave fizičkim zdravljem Ijudi – Ijekari.

Povezanost duše i tijela Ijekar refleksoterapeut Jurij Kac izučava mnogo godina. Prema njegovoj teoriji koju je pozajmio od drevnih kineskih Ijekara čovjekovo tijelo je prožeto sa 12 kanala – meridijana. Svaki od njih je povezan sa određenim unutrašnjim organom. Negativne emocije, stresovi mogu da zatvore kanale i dovedu do obolijevanja tih organa. Na primjer takva emocija kao gnjev direktno utiče na rad srca.

Kod Ijudi koji su pesimisti, koji su duhovno slabi i kod tih koji su skloni takvim ubistvenim emocijama kao što su: uninije, tuga, to dovodi do narušavanja rada svih funkcionalnih sistema i uopšte do obolijevanja i fatalnog kraja.

Ljekari su odavno primijetili da je želudac tijesno povezan sa emocionalnom sverom. Ako čovjek ima probleme, ako doživljava jaki stres to se često odražava na organe za varenje. Jake emocije ne utiču samo na želudac istraživači su primijetili i druge zakonitosti što im je omogućilo da izdvoje nekolike rizične grupe gdje su ušli na primjer kukavice i bijesni Ijudi.

Kod kukavce ako je vjerovati istraživanju problematični organi su bubrezi i mokraćna bešika. Ako se čovjek strahuje od svakog šuškanja i boji se za sopstveno tijelo to još u djetinjstvu u trenutku silnog straha može dovesti do enureze.

Ako je čovjek zloban, svakog prezire, svakog mrzi, na kraju krajeva on obolijeva. Zato što je takav karakter povezan sa određenim organima, a ti organi su jetra i želudac.

To da su bolesti usko povezane sa Ijudskom psihom, da su direktna posledica načina života, navika, mentaliteta Ijekari danas i ne sumnjaju. Međutim mehanizam transformacije konkretnih emocija i doživljaja u konkretnu bolest je veoma složen.

Termin „psihosomatske bolesti“ prvi put je upotrijebio u nauci njemački psihijatar Johan Hajnrot (Johann Heinroth) 1818. godine. „Psiho“ u prevodu sa grčkog to je duša, „soma“ tijelo. Kao što proizilazi iz naziva psihosomatskim se zovu bolesti čiji uzroci nijesu infekcije i mikrobi već čovjekovi psihički problemi. Dijabetes, bronhijalna asma, ishemijska bolest srca, hipertenzija, čir na želudcu, alergija, to je samo mali spisak bolesti koje pri ispitivanju mogu se pokazati psihosomatske. Čovjek ne simulira on je zaista bolestan. Međutim, bolest je u suštini isprovocirana duševnim potresima u njegovom životu. Nekom tugom, tragedijom ili produženim stresom.

Zašto u jednom slučaju negativne emocije se pretvaraju u dijabetes a u drugom u čir? Jedan od prvih koji se zamislio nad tim je poznati psihoanalitičar Sigmund Frojd. Po njegovoj koncepciji duševnu čovjekovu bol prima na sebe taj organ sa kim su bila povezana ta iskustva. Tako ako recimo čovjek iznenada oslijepi, znači da podsvijesno neće da vidi ovaj svijet. Poznati Ijekar Franc Aleksandar psihosomatske bolesti je objasnio drugačije: „Potpuno zdravih Ijudi kao što je poznato nema. Kod nekog nevalja srce, kod nekog su slaba pluća. Naime, ti problematični organi prvi stradaju, bez obzira kakva je iskustva čovjek imao. Po principu: Gdje je tanko tu se kida.“

Ko je od Ijekara u pravu Frojd ili Franc Aleksandar može se sporiti? No, u postojanje psihosomatskih bolesti, niko ne sumnja. Psihosomatika je zvanično priznata od strane naučne zajednice, opisana u brojnim monografijama.

Ako je okidač za psihosomatske bolesti po pravilu stres to u hroničnu formu ona prelazi iz razloga koristi od bolesti. Po riječima se čini da čovjek ne želi da je bolestan, a podsvijesno teži tome da bolest ostane. Najčešće korist od bolesti koriste Ijudi slabe volje, bez karaktera. Bolest za njih postaje štit kojim se štite od životnih problema i nedaća. Koristeći bolest za dobijanje materijalnih i sličnih koristi naravno da je veoma ugodno. Međutim psihosomatske bolesti su opasne zato što vremenom postaju karakterna crta. Tako čvrsto strastaju sa čovjekom da se kasnije uz veliki napor i želju teško može njih osloboditi.

Psihosomatske bolesti se veoma teško liječe, uobičajeni metode ovdje prosto ne rade. Da bi se razumjeli uzroci bolesti, ponekad je potrebno shvatiti šta je u čovjekovoj duši. Proniknut u njegove tajne želje i misli, bez toga ništa se ne može.

Ako se prihvati mišIjenje da su bolesti prouzvod našeg karaktera, tada se i spasenje nalazi u samom čovjeku, u njegovom karakteru.

Priče o tome kako je čovjek bio ozbiljno bolesan – smrtno, a onda odjednom misteriozno ozdravio, čuo je vjerovatno svako. Sve te priče objedinjuje jedno da bi se izbavio od bolesti čovjek nije sjedio skrštenih ruka već radio na sebi, a glavno nije padao u depresiju, uninije već usmjeravao sebe na pozitivno i to ne slučajno. Bilo koje negativne emocije koje se nakupljaju unutra i nemaju oduška, oni naravno podrivaju organizam. Bolestan čovjek sam sebe u grob ubaca i sam sebe iz groba vadi. Ljekarima psiholozima je dobro poznato: čvrst i jak karakter je stvarno strašno oružje u borbi sa bolešću. Snagom volje se može pobijediti najneizlečivija bolest, a slaba volja naprotiv može se ispostaviti fatalna čak i za relativno laku bolest.

Mijenjati karakter, prevazići Ijenost, apatiju, povjerovati u sebe, preispitati svoje navike u odnosu na život, naravno da je teško. Ali psiholozi su uvjereni da je ponekad to jedina šansa za izlečenje. Ako čovjek ima neke ciljeve u životu ako radi nečega živi, on preživljava praktično uprkos svemu.

Navikli smo da se odnosimo prema bolesti sa strahom, kao prema nečemu neprijatnom i opasnom, to niko i ne spori. Bolest je uvijek bolna, uvijek je to stradanje, međutim vjernici znaju da se bolesti ne šalju čovjeku samo tako, one su povod da se zamisli o životu i možda u njemu nešto promijeni.

Ako uklanjamo simptome pomoću Ijekova, ostaju iste karakterne crte isti mentalitet, isti način života, i bolest ponovo dobija snagu. Ako se ne mijenja čovjekov život, ako se ne mijenja sistem vrijednosti, ako se ne mijenja ličnost tada bolest ne nestaje. To je činjenica.

Ako je bolest stvarno povezana sa karakterom na paradoksalan način to nije samo nevolja već i blago. Ona omogućava čovjeku da promijeni sebe, svoj karakter da postane bolji, jači.

A ko zna, možda se u tome i krije prava svrha bolesti.

(iz filma „ Karakter i bolesti. Ko će koga pobijediti?“)Karakter i bolesti –.

About LillyT

:))) Rođena između hipi pokreta i panka; odrasla u socijalizmu zastićena od vremena i prostora. Bila i ostala buntovnik i isterivač "djavola" ničim izazvana. Jos se nije umorila od svog životnog puta hodanja po žici, što joj je bilo i ostalo pretežno zanimanje u večnom opiranju pokusajima drustva da je oblikuje

One response »

  1. mirko362015 kaže:

    Hval na ovom clanku posto ima jako mnogo istine u celom konekstu.

    Liked by 1 person

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s