ZRNCA IZ KALEIDOSKOPA ENESA KIŠEVIĆA

Samo s Tobom ja sam Ja

Gospode, kako si to uredio da dobri ljudi u zla vremena još boljima postaju?

Blagoslivljam Te što si me i ovo jutro probudio. Znam da to mnogima, koji sinoć usniše sa mnom, jutros već nije dano.

Najljepše u drveću jest što ono ne sumnja u Boga. Ta koje to bilje prestat će cvasti zato što ne vidi korijena svoga?

To nisam ja, to si ti. To tvoja se vatra u meni zari. Naše je, ljubavi, samo ono što smo drugima dali.

Ljubav čista kao sunce zna da voli. Sunce nikad ne učini nikom boli.

Susret tebe i mene, na ovom dvosmjernom putu, trenutak je čiste poezije.

Riječi su jedini imetak koji iza nas ostaje.

Govorim samo o onima koji čine dobro drugima i zbog kojih Svevišnji ovaj svijet i održava.

Koliko si bio od riječi, toliko će te u riječima i poslije tebe biti.

Ma koliko te zrcalila tvoja usta, riječ drugih će te vagati i mjeriti.

A što ti je pjesnik, ako nije dijete?

Svaki plod je samo skupljen miris cvijeta.

Zemljom ovom ići kao svjetlo mrakom

Budi to što jesi – to što bit si dužan.

Ima li slavuja što silu opjeva?

Pa i smrt je samo stanka od života

Ne može se Boga ograničit –vjerom, nit ljude – imenom, niti misli – perom.

A riječ je hvala tako mala.

Na bilo kojem jeziku rečena ljudska riječ ima isti ton

Svjetlost je Tvoja sjena

Priroda ničem ne kaže Ne. Ona svemu govori Da.

Uza sve svoje djelo, Bog bi bio sam, da ljubav svoju ne dijeli sa svima.

Što je bilo, što će biti, tko to zna? Na tom svijetu ti i ja smo samo sad.

Što je bilo biti može bilo kad. Al na svijetu ti i ja smo samo sad.

Val sam samo Tvoje duše neizmjerne. Ma gdje bio Tvoja ljubav čuva mene.

Ako me ima, ako jesam, prihvati me u biti. Ako Te ima, znaš i sam kako je teško biti.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost, u izvor očiju mojih, meni je najveći dar koji se pružiti može.

Iz usta mojih samo jeka izlazi.

I kad padate u blato, padajte kao sunce.

Hranite radoznalost. Hranite ljepotu. Hranite ljubav.

Dotičite svoje riječi rukama.

Dosta me je zemlja hranila, sad vrijeme je da ja zemlju nahranim.

Trenutak nas donese. Trenutak i odnese. Živjeli ko planina ili list što se trese.

Sve ti je Bog dao. I sve je to iza tebe ostalo. Tvoja ljepota doista nije bacala sjenu.

Ovo slovo, ova riječ, ovaj stih – jesu samo sjene misli nevidljivih.

Ovo JA, bez to troje, ne bi bilo cijelo – jer JA, to su: ovaj dah, ova duša i ovo tijelo.

Mene zapravo najmanje ima kad sam u svemu kad sam u svima.

Samo kad sam sam ja znam da jesam. I svemir ovaj biva mi tijesan.

Dete ništa ne zna, a sve mu je jasno. Čovek sve zna, a ništa mu jasno nije.